Proljece je…Sve je tako carobno. Priroda se budi, radjaju se lijepsi dani a pticice kruze pjevajuci najljepsu ljubavnu pjesmu. Radujem se, da, radujem se. Dugo sam cekala proljece da malo zivnem, dodjem sebi. Da krenem u nove bitke i pobjede. Ljudi su veseli ,nestala je depresija koja me je mucila ove duge hladne zime. Sunce me grli i smjesi se. Sreca je na mojoj strani. Tek ponekad, popodne kad se malo smanji buka automobila, graja razdragane dijece, naidje mi neki trenutak i odletim u sjecanja. Vratim se starim danima. Sjetim se tebe, sjetim se nas. Znas li da bi voljela da te cujem? Dovoljno da znam kako si. Da cujem glas koji je nekad izgovarao najljepse rijeci upucene meni. Da osjetim ponovo tu toplinu u tvom glasu. Nedostaje mi da se nasmijes, onako slatko, kako samo ti umijes. Da pricamo satima o raznim temama jer samo sa tobom sam mogla da pricam o svemu. Sa tobom je sve imalo smisla. Fali mi tvoj zagrljaj i stisak ruke kada sam tuzna . Da mi kazes “Blesice mala ,bice sve u redu. ” Mnogo, mnogo mi falis! Zelim kao nekad rukama da ti prodjem kroz kosu, da ti ljubim vrat, da gledam te iskrene divne oci. Sa tobom nije bilo bitno ni mijesto ni vrijeme. Kad su pucali gromovi, padale jake kise, u tvom zagrljaju bilo je sigurno i toplo.

Nedostaju mi tvoje rijeci, poljupci, zagrljaji.
Da mi jos jednom obecas da ces uvijek biti tu, pa makar bila i pusta laz.
Boli me kada gledam zaljubljene, drze se za ruku bas kao nekad mi i setaju ulicama kojima mi nikada nismo i mozda necemo proci.
Voljela sam te, eh kako sam te samo voljela.
Cini mi se i previse.
Mislim da si i ti mene.
Svima si pricao koliko ti znacim da sam nesto posebno u tvom zivotu.
Ali eto mili, zivot nije bio na nasoj strani. Sudbina nas je razdvojila.
Daljina je isto bila krivac i odigrala veliku ulogu u nasem raskidu ali mogli smo mi to pobjediti da smo htjeli.
Trebalo je samo malo vise volje i truda.
Zanima me da li me se ponekad sjetis?
Pozelis li da me vidis?
Da me zagrlis?
Nemam tvoju adresu a i kad bih imala, nedostajalo bi mi snage da ti se javim.
Vjerovatno sada imas svoj zivot.
Svaki put kad bi ti napisala i jednu jedinu rijec ruka bi mi zadrhtala i olovka ispala. Ostala bi bez texta.
Mozda si me i zaboravio.
Plasim se same pomisli na to,a mozda si i ti jos uvijek sam.
I sigurno ne znas da se jos uvijek sjecam i drzim toga sto sam ti obecala one noci na zeljeznickoj stanici u Beogradu.
Obecala sam da cu se cuvati za tebe.
Ispratio si me sa osmjehom na licu, jer si znao da ispunjavam obecanja.
I evo ljubavi moja ,jos uvijek se cuvam za tebe.
Mozda se nikad necemo ni cuti ni vidjeti ali cekacu te cijelu vjecnost.
Nikada niko nece moci da te zamjeni.
Takvi se radjaju jednom u zivotu.
Sta vise, sad kad mi je krenula suza niz lice znam da te volim isto kao nekad mozda cak i vise.
Ali eto trudim se da krijem .
Od drugih mogu ali od sebe ne.
Sve sto mi je ostalo od nas to je par nasih slika na kojima smo zajedno, nasmijani i zaljubljeni.
Jedan veliki plisani medo kojeg si mi kupio, da me pazi kad nisi tu i uspomene koje me iz dana u dan lome i ubijaju.
Mada, navikla sam da zivim sa tim
Zivot se nastavlja..tako mora!
Samo Bog zna koliko je godina proslo i koje je ovo proljece bez nas.
A rane jos ne zarastaju.

Tanja Pljevaljić