Sjedim na kafi sa jednim momkom .
Na izgled dobar, lijep, rekao bi neko koga ne zna, frajer za petice. U sustini, mi koji ga znamo slozicemo se sa tim da prije pripada klasi prostih seljacina.
Jedan od tatinih sinova, koji misli da moze imati sve sto pozeli.
Njegova prica me nervira jer stalno pokusava da mi se upucava ,a nije ni svjestan da moje srce pripada nekom drugom vec odavno.
Trudim se da mu objasnim da protiv momka nekako i moze ali protiv zaljubljenog i razocaranog srca ne moze nikako.
Uzalud, ne zeli da shvati!
Uporno me ubjedjuje kako je on pravi za mene.
Iskuliram!
Posto smo vec zastali onako negdje na sred neke neobavezne teme i odlutali za svojim mislima u nepoznate daljine prateci dim od njegove skoro dogorjele cigare kako se udaljava i nestaje, prekinu me njegov glas:
“Pogledaj ove jade, radi kao konobarica”
Zacutim sekundu,pogledam curu koja radi u tom kaficu.
Imala je jako tuzan i zamisljen pogled.
Pitala sam se u sebi o cemu li to razmislja.
Da li mozda ima neke porodicne probleme ili mozda samo broji suze zbog neke nesudjene ljubavi u kapima kise koja satima neprestano lije?
Kako god, na izgled se cinila jako zgodna i lijepa cura.
Da se primjetiti da je veoma vaspitana i kulturna ili je takva jer joj posao to nalaze.
Jedino sto me je mucilo je ta tuga u njenim ocima.
Postoji neki problem u njenom zivotu koji joj razara dusu i ometa joj srecu.
Ja takodje cesto puta imam tu posebnu tugu u ocima i znam da prepoznam ljude koji to nose sa sobom.
Medjutim, to ne moze da se skrije.
Uvijek postoji neko ko to primjeti. Pocela sam ovih dana ozbiljno da preispitujem tu drugima na izgled nicim izazvanu tugu, jer su ljudi poceli da mi dosadjuju sa tim pitanjima.
Pogledam ga i onako iznervirana saspem mu sve sto imam u lice bez imalo razmisljanja da li cu pozaliti zbog svega sto sam rekla.
Kako mozes tako? Upitam ga!
Nerviraju me ljudi koji svima nadju manu, koji svakoga ogovaraju, vrijedjaju.
Sta sam lose rekao? Progovori!
Sta si lose rekao? Hahaha, nasmijah se grohotnim glasom i svi se okrenuse.
Jos pitas. Pa dobro, tatin sin, bogatas, najveci nivo. Nista ti nije sveto.
Gleda me zacudjeno. Sigurno se pita sta se od jednom desi sa onom smirenom, zamisljenom djevojkom
Pokusava da progovori ali mu ne dozvoljavam.
Tebi je lako to da pricas. Djevojka radi posao na najnormalniji nacin. Posteno!
Ne mozes da sudis ljudima koje nisi upoznao .
Njihovu knjigu zivota vjerovatno nisi ni citao.
Upitaj se da li ima nekih problema. Uzmi u obzir da mozda u kuci ima nekog ko se bori za zivot i ona radi da bi mu platila ljecenje. Mozda je djevojka siromasna i ne zna da li ce imati ujutru parce hljeba da pojede. Mozda ipak samo zeli da radi, da bi olaksala zivot svojoj porodici koji su ulozili toliko truda u nju, all su ostarili, nemaju snage za dalji rad. Ona vjerovatno zeli na neki nacin da im se oduzi.
Ali zasto mi sve to pricas? Ja samo zelim da mi budes djevojka. Sa mnom ces imati sve.
Konacno dodje do rijeci.
Pa zato sto ti nikad neces moci da razumjes zivot nas siromasnih.
Zato sto osim tog bogatstva koje je stekao tvoj otac ko zna kojim putem nemas nista drugo da ponudis.
Koliko samo ljubavi imaju oni ljudi koji nemaju ni kuce ni kucista.
Oni se raduju sitnicama.
Obraduje ih sunce koje grije.
Ne volim bogatase. Oduvijek sam prezirala taj visi nivo. Previse se uzdizete i ne znate za granice.
Bas zbog toga sto mislite da mozete sve, zelim da dokazem da ne mozete.
Nisu sve cure iste.
Meni nisu bitne pare, automobili.
Da sam na tvom mjestu ja bi to sve prodala za jedan iskren zagrljaj.
Za osobu koja bi me voljela
Nema ljepseg osjecaja kad volis i kad te vole.
Pokusaj, samo da osjetis zbog cega se zivi.
Nastavis li tako, nikad to neces dozivjeti.
Ne obaziri se na materijalne stvari i da me ocaras sa svim sto imas. Ja i onako cuvam sitnice, koje vjecno traju. U svom srcu.
Sto se tice ove djevojke, prvo nauci da je ne nazivas svakakvim imenima.
Kulturnije je da pitas kako se zove, pa i ona ima ime i zivo bice je kao i mi.
Nije lose raditi kao konobarica.
Naravno, ako znas da se ponasas, a ovoj djevojci nemamo sta zamjeriti je li tako?
Sve je za ljude.
Dobro i sama znam da ovi iskomleksirani ljudi pricaju da je to posao na najnizem nivou. Neka samo zahvale Bogu sto bar imamo taj posao jer svi znaju da i ovi sto zavrse fakultete nemaju nista od toga.
Ali sta ja tu mogu, krivu Drinu jos niko nije ispravio, a i sumnjam da ce. Ni ti je ljudima ko ugodio. Pricaju i pricace.
Ali..izusti..
Ustadoh i dobacih:
Nemoj vise da me zoves, nisam tvoj nivo.
Ne pronalazim se u tom bogataskom svijetu.
I onako mi je srce vec odavno slomljeno.
Usput, kad vec imas para plati pice i ostavi djevojci baksis ali od srca.
Ne budi skrtica.
Zbogom

Autor. Tanja Pljevaljčić